Dvorana Jazine KK Zadar
Jazine jedne i jedinstvene
Od samih početaka košarkaške igre u Zadru koji sežu u dvadesete godine proteklog stoljeća, igralo se na svakojakim podlogama. Od zemljane pa do betonske, a sve to na otvorenome, na mjestu današnje dvorane Jazine. I tako je bilo, pod otvorenim nebom košarka se igrala do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća, kada igra sve više prelazi s vanjskih terena u dvorane.
Košarkaški savez Jugoslavije donio je odluku da će prvoligaši u sezoni 1964/65 morati imati dvoranu u svom gradu ili će sve utakmice igrati na strani.
U nedostatku sredstava za izgradnju nove dvorane Zadar je početkom 1964. na prijedlog ing. Josipa Budaka pokušao napraviti sportsku dvoranu od zgrade Arsenala.
KSJ ipak je odgodio odluku o obvezi igranja u dvorani pa Zadar dobija na vremenu.
Nova dvorana počela je nicati 1967, a koncem godine već je imala temeljne obrise. Gradnja je trajala 70 dana, a službeno otvaranje dvorane bilo je 19. veljače 1968. ligaškom utakmicom protiv Beograda.
Prvi koš u Jazinama postigao je Miljenko Valčić nakon klasične kombinacije s Krešom Ćosićem. Zadar je u toj utakmici pobijedio vrlo jaki Beograd rezultatom 86 – 52.
Dvorana je svoj prvi semafor dobila iste godine kada je Zadar u europskom natjecanju po skupinama za protivnika dobio madridski Real. Španjolci su inzistirali na postavljanju semafora i sata što je koštalo tada velikih 4 milijuna dinara.
Utakmica s Realom ušla je u povijest jer osim što je za nju postavljen semafor sa satom, s nje je također išao i prvi televizijski sportski prijenos iz Zadra. Reporter je bio Boris Mutić kojem je to bio prvi profesionalni zadatak.
Mutić je svoj radni vijek također okončao prenoseći 2004. godine iz Jazina utakmicu Zadar – Cibona. Nakon toga otišao je u mirovinu.
Vrlo često su Jazine bile pretijesne, u dvoranu u koju službeno stane oko 3000 ljudi, na svim većim utakmicama naguralo bi se i do 7000 gledatelja.
Čarolija legendarnih Jazina trajala je 40 godina. U nešto manje od pola stoljeća u njoj su odgojene generacije košarkaških zaljubljenika, dvorana pamti najslavnije trenutke zadarskog sporta, i često su joj se pripisivale karakteristike svojstvene ljudima – dvorana s dušom.
U Zadru se 2004. počela graditi nova dvorana i pred nju je stavljen težak zadatak. Trebala je zamijeniti legendarne Jazine.
2008. zdanje na Višnjiku je dovršeno, a Zadrani nisu mogli zamisliti ljepše umirovljenje svojih Jazina. Osvajanjem naslova prvaka Hrvatske 7. lipnja 2008. KK Zadar pozdravio je svoju dvoranu a košarka je u gradu dobila novi dom.
Ovako je o umirovljenju Jazina pisao jedan novinar:
Nema više Jazina. Bez obzira na sjajno izdanje Tornada i dvostruko više gledatelja, bez obzira miris nečeg novog, čistog, impresivnog, nove hodnike i dojam da će Višnjik biti najbolje popunjen i iskorišten od svih novih dvorana koje gradimo, to je rečenica koja je najviše zujala u glavi brojnim Zadranima na oproštaju od stare dame.
Da, trebat će malo. Možda čak i malo više. Svi koji su bar jednom imali prigodu osjetiti puls tih starih i legendarnih Jazina ili zaigrati na tom jedinstvenom parketu s jedinstvenom košarkaškom "vibrom", morali su, jednostavno su morali biti tužni barem u dijelu svog srca. Jer Jazine ćemo ubuduće gledati samo na snimkama iz prošlosti koje će iz mjeseca u mjesec kupiti sve više prašine.
Uvijek je tužno kad veliki sportaš mora u mirovinu. Kad nekog velikog asa pregazi zub vremena, a pored njega nadobudni mladi lavovi dočekaju svoje trenutke slave. Tada shvatimo kako je sve prolazno. Jazine su poput umirovljenog sportskog velikana došle do kraja svog puta i mjesto prepustile novom, snažnom i nadarenom Višnjiku. Poput starog Boston Gardena, Great Western Foruma ili Chicago Stadiuma.
Nema više one nesnosne vrućine, zagušljivog dima i zaglušujućih decibela od kojih je podrhtavala vaša sjedalica bez obzira u kojem dijelu dvorane sjedili. Nema više gledatelja na sudačkim leđima, dekoncentriranja protivničkih trenera tijekom minute odmora i dojma da ulazite u neko staro skladište, a ne hram hrvatske košarke. I bez obzira na sjajan dojam i atmosferu s otvaranja sezone u subotu, čini se da više nema ni onih 10 poena prednosti s kojima su igrači Zadra ulazili u svaku domaću utakmicu.
Višnjik je nešto drugo, Višnjik je nešto urednije, modernije i komotnije, ali i ipak nešto hladnije. Zadarske navijače očekuje žestoka bitka za stvaranje nove tradicije i građenje novog kulta. Možda je samo dojam da Tornado i nije baš najbolje odabrao mjesto u dvorani s kojeg će "grmjeti". Čini se da su predaleko od terena. Ili je to samo impresija koju generira slika Jazina koja još uvijek živi u glavi, a koja će htjeli ili ne - ipak polako blijediti i prepuštati mjesto novim višnjičkim doživljajima.
Nije tajna da je velik broj utakmica u svojoj povijesti Zadar dobivao upravo zbog Jazina. Zbog pritiska navijača koji su doslovno mogli povući za dres svakog igrača ili suca na terenu. Zbog vrućine koja bi nepripremljene protivnike ubijala tijekom susreta. Zbog naelektrizirane atmosfere koja je kad-tad morala Zadru donijeti neku rezultatsku seriju iz koje se protivnik više nije mogao vratiti. U Višnjiku toga više neće biti. Bar ne u tolikoj mjeri. U Višnjiku će za pobjednički koktel koji stvaraju igrači i navijači, puno više okusa i mirisa morati dati igrači. One sitne stvari koje su Zadru u Jazinama davale prevagu, Višnjik jednostavno neće moći dati.
Bilo je tu na stotine detalja na kojima se to već u subotu moglo vidjeti. Primjerice, gledati neke likove koji su u Jazinama svih 40 minuta "visili" na leđima sudaca ispod koševa bez obzira na rezultat, kako odustaju nakon nekoliko "poruka" koje su se izgubile na putu od tribine do parketa. Ili alarm za dim koji se u nekoliko navrata oglasio u press-salonu po završetku utakmice kad smo očekivali hoće li nas ili neće nemilosrdni aparat sve zaliti. Koliko se samo neuspješnih ratova protiv cigareta vodilo u Jazinama. Višnjiku miris cigarete i okus dima jednostavno ne stoji. I hvala bogu što je tako.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Nije cilj ovog teksta plakati za prošlošću i proklinjati budućnost. Upravo suprotno. Jazine su prošlost zadarske i hrvatske košarke, prošlost koja će s vremenom postati legenda i prošlost kojoj treba odati počast. Svi mi koji smo živjeli u vrijeme Jazina svojoj ćemo djeci pričati što smo tamo doživljavali i isticati da se "ono" više nikad i nigdje neće ponoviti.
Kult legendarnih Jazina živjet će u pričama i sjećanjima, jer je svoj komad povijesti ta dvorana neizbrisivo istetovirala u srca svih ljubitelja ovog sporta. I ne morate uopće biti navijač Zadra da biste to priznali. Nema nikakve dvojbe da će se i u Višnjiku događati košarkaške fešte i da će Dvorana Krešimira Ćosića podrhtavati od zadarske pjesme. Ali Jazine su ipak samo jedne. Neponovljive.
