Preminuo legendarni igrač Zadra Bruno Marcelić 22.01.2016.
Osvojio je pet državnih prvenstava i jedan kup
U petak 22. siječnja 2016. godine zauvijek nas je napustio zadarski košarkaški velikan Bruno Marcelić, legendarna "osmica" kluba iz Jazina, dite Relje. Preminuo je u 73. godini od posljedica srčanog udara.
Pogreb će se održati u ponedjeljak u 13 sati na Gradskom groblju.
Bruno Marcelić (23. srpnja 1943. - 22. siječnja 2016.), čovjek je koji u je zadarsku košarkašku legendu ušao slavnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u generaciji s Pinom Giergiom i Krešom Ćosićem osvojio 5 prvenstava biše države ('65, '67, '68, '74 i '75, te Kup 70).
U dresu Zadra Marcelić je odigrao čak 16 sezona, a oprostio se na najbolji mogući način nakon osvojenog prvenstva 1975. godine. Vodio je Zadar kao trener 1985. godine te je Zadar s njim osvojio treće mjesto. Bruno je ostavio Vladi Đuroviću momčad koja je sezonu kasnije donijela naslov prvaka ponovo u Zadar.
U čast legendi kluba podsjetit ćemo se razgovora koji je za Zadarski list s njim vodio zadarski publicist Nebojša Gunjević...
Bruno Marcelić je, uz Pina i Krešu, jedini igrač Zadra koji je osvojio pet državnih prvenstava i jedan kup. Zasluga, i to ne malih, ima i za šesto osvojeno prvenstvo Zadra u bivšoj državi te je tako povezan sa svim zadarskim košarkaškim jugotrofejima. Izvanredni šuter i brzanac, u srcima ne maloga broja Zadrana ostao je u sjećanju po mnogim velikim utakmicama. Puno je, sasvim sigurno, pridonio sjaju Košarkaškoga kluba Zadar, koji je nekada bio u uskom krugu najjačih klubova Europe. Pobijedila je tadašnja zlatna momčad Zadra u ožujku 1968. momčad Simmenthala u Zadru čak s 90:64, nakon što su u Milanu izgubili 15 razlike u četvrtfinalu Kupa prvaka. Cesare Rubini, trener talijanskoga tima, rekao je nakon poraza: "Zadar je trenutačno najbolja momčad Europe". Ali, premda je igrao najljepšu košarku u Europi, preko Reala i njegove čuvene momčadi Zadar tih godina u Kupu prvaka nije uspio proći - treće mjesto u Europi najveći je klupski uspjeh.
Kada su Lolu Sainza, Realova velikoga igrača i poslije trenera, jednoga od 50 najvećih u europskoj košarci pitali koga se najviše u zadarskom timu boji, rekao je da je to Bruno Marcelić - obrazlažući da nikada nije vidio igrača s bržim i efikasnijim kontranapadom te da ga je nemoguće zaustaviti.
- Počeo sam kao junior u Zadru, gdje sam i završio kao senior, kao stari igrač. Na kvalitetu moga rada utjecao je možda najviše igrač Olimpije Boris Kristančić, kapetan ondašnje jugoslavenske reprezentacije. Bio je 1959./60. godinu ovdje u vojsci i kao reprezentativac trenirao u Jazinama. Sparirao sam mu na treninzima i od njega sam puno naučio.
Stanovali ste na Relji i imali koš u dvorištu?
- Nisam imao koš u dvorištu, ali to je sve tu bilo. Igrali smo u Jazinama, prvo na zemljanome terenu, a poslije na betonu. Puno smo puta igrali i na ledu, kada se igrala ta zimska, poluzimska liga. Kada se počela zatvarati dvorana, na ulazu smo imali platna da ne puše vjetar. Pitali bi nas kako ćemo trčati po ledu. Rekao bih: 'Što brže trčiš, teže padneš.'
Koji su Vam bili igrački uzori?
- Svima nam je uzor bio Pino Giergia. A poslije Pina bili su mi Ivo Daneu te Sija Nikolić - igrao je s Koraćem u Beogradu, koji je tada bio prvak Jugoslavije.
U Slavonskom Brodu prvi put su juniori 1960. osvojili Prvenstvo Hrvatske. Petar Anić, Bruno Kresoja, Ratko Laura, Ivica Troskot, Lucijan Valčić, Mario Bukarica, Željko Ortika, Marinko Surać, Mauri Bobanović, Mile Marcelić, Bruno Marcelić. Sa 74 koša bili ste kao sedamnaestogodišnjak prvi strijelac prvenstva. Kako ste vježbali šut?
- Dok su moji prijatelji bili na bazenu, ja sam vježbao šut. Non-stop sam šutirao, isto kao pokojni Dražen Petrović. Šut se dobiva samo šutom, odnosno treningom. Veliki broj ponavljanja - kako kažu: ponavljanje je majka znanja. Moraš imati nježan zglob. Mi smo imali Đimija Oluića, koji je bio odličan skakač. Odličan igrač, centar. Ali kada je došao do koša, pola metra od koša, ne bi pogodio ako bi šutirao, trebao ju je zakucavati. Nije imao mekoću. Košta je isto bio odličan igrač, imao je super pregled igre, ali nije bio neki šuter.
1961. osvojili su juniori turnir šestorice u Sinju ispred Zagreba, Karlovca, Požege, Slavonskog Broda, Sinja. Opet ste prvi strijelac sa 64 koša.
- Imali smo i u Puli jedan turnir. Isto sam bio najbolji igrač.
Vele Čubrić je zaslužan za Vašu minutažu u prvom timu.
- On je igrao nogomet i bio je izvrstan nogometaš. Trener ga je kažnjavao ako bi taj tjedan igrao nogomet. Istrčao bi ali ga ne bi ga stavljao u igru - stavljao bi mene. Inače, Vele je poslije Pina bio daleko najjači bek u Zadru. Njegove kazne sam koristio jer sam imao dobar šut i bio jedan od najbržih. Možda najbrži kontraš u Jugoslaviji.
Prva Vaša velika utakmica za prvu momčad bila je sa Slobodom iz Tuzle 1961. U pobjedi 43:39 dali ste 17 koševa i bili najbolji igrač utakmice.
- To je bilo po kiši. Sloboda je bila kažnjena pa smo tu utakmicu odigrali u Makedoniji. U Skopju. Što god sam šutnuo, pogodio sam.
1963. Pobijedili ste Proleter iz Zrenjanina sa 162:100 - što je bilo najviše postignutih koševa u jugoslavenskim prvenstvima, a trice su krenule daleko poslije.
- To je bio rekord. Za njih je igrao Engle, koji je bio jedan od najjačih jugoslavenskih igrača u ono vrijeme. Mi smo bili napadačka momčad, s jakim kontranapadom. Napad nam je trajao 5-10 sekunda. Bilo je puno šuteva. Preciznih šuteva. Zadar je imao brzinu, nismo imali visinu. Najveći igrač nam je bio Franko Jurišić sa 195.
1964. održao se prvi Kup Zadra. Nastupale su Jugoslavija 1 i Jugoslavija 2, Finska i Mađarska. Za prvu momčad državnu igrao je Pino Giergia, a vi, Željko Troskot i Marko Ostarčević za drugu.
- To je bila B reprezentacija. Za nju imam sedam odigranih susreta. Još sam išao na Kup Zlatnog roga u Istanbul, a za A reprezentaciju sam odigrao šest utakmica na Mediteranskim igrama u Napulju 1963., skupa sa Željkom Troskotom, gdje smo osvojili brončanu medalju.
1965. ste osvojili prvi naslov prvaka.
- Igrali smo stvarno briljantno.
Na početku toga prvenstva u pobjedi nad Zvezdom 101:88 dali ste 29 koševa, a Radničkom čak 41 za konačnih 104:64.
- Onda sam bio neprikosnoveni šuter. Možda je onda bio od mene bolji šuter Radmilo Mišović iz Borca iz Čačka. U Zadru je tada Pino, koji je bio dirigent, morao zabiti svojih 25-30. U toj utakmici protiv Radničkog falio sam samo jedan penal. I to je bio raritet - Marko Ostarčević nije zabio niti jedan koš, a ja 41. A Marko je proglašen najboljim igračem utakmice jer je sve živo skupio pod košem.
Tu godinu ste u posljednjoj sekundi iz slobodnih bacanja donijeli pobjedu protiv Partizana u Beogradu, koja se pokazala presudnom za prvi naslov. Ali niste odigrali veliku utakmicu.
- Na toj utakmici bio sam najgori igrač Zadra. Pošto se onda svaki penal šutirao, mi smo pravili prekršaje, oni su promašivali i tako smo ih stizali. Onda je Pino napravio peti penal na Bojoviću. Bilo je jedan razlike za njih i Bojović je promašio oba slobodna. Ja sam ušao umjesto Pina u igru i u skoku su me gurnuli i sudac je sudio penal. Pogodio sam oba slobodna i završio utakmicu.
To su popratili i novinski naslovi?
- Bilo je naslova kao: 'Ruka nije zadrhtala'. Snimljen sam bio na topu na Kalemegdanu pa je bio i naslov 'Topdžija iz Zadra'. Ali bilo je i 'Najgori igrač doneo pobedu'. No ta se utakmica pokazala ključnom za osvajanje prvoga naslova pravaka.
U Zadru ste pobijedili u prvom zadarskom Kupu prvaka Črveno znamje iz Bugarske 79:53, a Vi ste igrali izvanrednu utakmicu.
- To su bile prave utakmice. Ovdje smo pobijedili AEK-a tri razlike. U Grčkoj je tada bio puč koji je napravio general Patakos. Igrali smo tamo uzvrat na otvorenom olimpijskom stadionu pred 38.000 ljudi. Prvi puta da je u Europi bilo toliko ljudi. Onda nas je i pozdravio general Patakos. Imali smo prijem u lokalu Mikisa Theodorakisa, poznatoga pjevača i kompozitora, koji je večer prije bio uhićen. U toj utakmici sedam je naših igrača ispalo s pet osobnih pogrešaka. Igrali smo dok oni nisu poveli s četiri razlike. Onda su završili utakmicu. Česi su sudili.
I Bugari su vas pokrali. Završilo je 26 razlike za njih.
- I u Madridu protiv Reala smo došli s prednošću od 11 razlike, a igrali smo dok oni nisu imali 12 razlike. To je bilo normalno tih godina, tko te je što pitao.
1967. niste odigrali cijelo prvenstvo?
- Došao sam u drugom dijelu prvenstva, jer sam bio u vojsci. Trener Đorđo Zrilić stavio me je u drugom poluvremenu protiv Gostivara. U toj utakmici zabio sam u 10 minuta 25 poena. Izvadio me vani, a ja ga pitam zašto me vadiš, jer sam došao iz čizama. Treba mi kontakt i publika i lopta, možda i ne trebam zabiti koš. A on kaže: 'Pa dosta si igrao.' Tada je Lazar Lečić, trener Rabotničkoga, tamo doveo svoju momčad i rekao: 'Evo, doveo sam svoju ekipu da vide kako Marcelić šutira.'
Osvojili ste 1966. turniru u Chietiu, pobjeđujući Real s 81:77. Iako je Giergia proglašen najboljim igračem turnira, Vas su prozvali 'El migliore' - najbolji?
- Izvrsno sam tada šutirao. Kada nije bilo Pina, onda sam ja uvijek na tim turnirima bio najbolji.
70. Zadar osvaja kup u Splitu. Vi ste bili najradosniji.
- Bio sam i inače glavni veseljak u ekipi. Splićani su tada spremili golubove i ražanj, ali bez zeca. To je bila jedna od najvećih pobjeda Zadra, jer su oni tada imali veliku momčad, igrali su finale Kupa prvaka i izgubili s pola koša u finalu.
U svibnju 1972. pobjeđujete tadašnjega svjetskog prvaka momčad Jugoslavije 102:86.
- Bili smo pojačani s dva igrača. Jedne smo godine s petorkom: Mile Marcelić, Đuro Stipčević, Giergia, Miljenko Valčić i ja igrali protiv najjače reprezentacije Rusije u Zadru prijateljsku utakmicu. Prvo je poluvrijeme završilo 20 razlike za nas. Drugo smo poluvrijeme izgubili 21 razlike. To je najbolje poluvrijeme koje je ikada Zadar odigrao. Samo nismo imali visinu.
U poluzavršnici Kupa protiv Zvezde 1975. godine utakmica je prekinuta, a Vi zaslužujete kaznu od šest mjeseci. Sjećate se sudaca. Na jednoga ste jako vikali? Držali ste ruke otraga i silno ste mahali glavom. Što ste im govorili?
- Bili su Slovenci. Nisam ga ni psovao ni vrijeđao. Samo sam mu rekao: 'Kako te nije sram da se radnja događa ispred tebe, a ti nećeš sudiš pošteno.' Mi smo bili pokradeni. A zašto? Jer smo osvojili prvenstvo, a nisu nam dali da uz prvenstvo osvojimo i Kup. Tu utakmicu nisam bio niti isključen. Jer da sam ga vrijeđao, psovao, bio bi me sigurno isključio. U izvještaju je rečeno da me nije htio isključiti jer bi cijela publika došla na teren.
Više niste igrali. Opraštate se 22. studenoga 75. na prijateljskoj utakmici s Jugoplastikom.
- Skansi je bio tada trener Jugoplastike i želio je da s njima igramo. Počastili su me.
Što kažete na konstataciju da ste košarkaška legenda Zadra?
- Igrao sam 16 sezona za Zadar, nakon Kreše i Pina bio sam treći igrač kluba. Kada je Krešo otišao, drugi. Pet prvenstava sam osvojio i jedan kup. Nisam išao nigdje vani. Bio sam pomoćni trener Zadra Pinu pet godina, jednu godinu prvi trener. I to vrlo uspješan, gdje smo osvojili treće mjesto, s istim brojem bodova kao i druga Zvezda.
Vodili ste Zadar tu godinu prije nego je Zadar osvojio prvenstvo. Stojko je postao reprezentativac kod Vas, vratili ste i razigrali Pahlića, dali Petranoviću pravi zamah. I zašto je onda Đurović doveden?
- Ja nisam htio više. Završio sam fakultet, bio sam komercijalist u Slovenijalesu, dobra je plaća bila i nisam htio biti profesionalac. Danas mi je jako žao što nisam. Imao sam taj osjećaj za vođenje tima. Ponudili su mi, ali nisam htio. Bili smo to prvenstvo jedina momčad koja nije na svom terenu niti jednu utakmicu izgubila. Đurović je naslijedio izvrsnu ekipu. Mogu reći da imam indirektne zasluge za osvajanje toga prvenstva.
Što biste još željeli reći, a da Vas nismo pitali?
- Žao mi je što su stari igrači tako malo kooptirani u klub. Ne tražim razlog zašto, vjerojatno se razlozi znaju, ali znam da ja mogu puno pomoći. Iskusan sam košarkaški znalac i tim ljudima bih mogao puno pomoći. No ne govorim samo o sebi. Prije su stari igrači bili uključeni u klub. Njima trebaju biti priznate neke zasluge, a možemo i pomoći. U Real Madridu sve su tribine podijeljene. Jedna tribinica mala se zove Korbalan, jedna Luik, jedna Brabender - kada kupiš ulaznicu na karti piše Brabender. Mi smo puno napravili za ovaj grad.
Sinj i vino...
- Bio sam i u vojsci u Sinju. Trenirao sam tada Alkar. Osvojili smo prvenstvo Hrvatske i trebali smo ići u drugu ligu. Išli smo u Zagreb na kvalifikacije, gdje smo bili drugi. U finalu smo na poluvremenu vodili 20 razlike i garantirano bismo dobili tu partiju, međutim od velikoga veselja napili smo se na poluvremenu. Bila je velika vrućina. A imali smo vina. Moja sjećanja na Sinj su prekrasna, Sinj je prelijep grad i te pola godine sam uživao u Sinju. I sin mi je bio u vojsci u Sinju.
Kažu da ste mogli biti rukometni reprezentativac?
- Bio sam izvrstan rukometaš. Indirektno su me zvali Partizan i Zvezda, kada su bili prvaci Jugoslavije, imali smo kontakte. Tada je bilo svjetsko prvenstvo u Švicarskoj. Nino Tomašić je bio proglašen najboljim golmanom na svijetu. Sedam dana nakon što su se vratili, na Mornarici sam mu zabio 7 golova. Imao sam jaki šut izvana. Znali smo igrati košarkaši Zadra protiv rukometaša rukomet i tu se nije znalo tko će dobiti. Mile Marcelić i ja smo igrali zajedno. I kada u mojoj rubrici, gdje su se pisali golovi nije bilo više mjesta, upisivali bi ih u rubriku Marcelića, ali Mile.
Mirza Delibašić vam je bio veoma drag?
- Za mene to je bio najbolji jugoslavenski igrač. Pametan. Mogao je u pola metra proći igrača, imao je šut kojemu nitko nije mogao parirati - brz izbačaj. U reprezentaciji Jugoslavije s Krešom, s Kićanovićem, Dalipagićem, on je u toj ekipi bio dirigent. Košarkaški briljant. Tu je suptilnost malo tko imao.
I u Šibenci ste tu godinu imali sjajan skor kao trener. Nosili su vas na leđima.
- Njih sam trenirao tu godinu kada je došao Đurović, kada su dali ostavku treneru. Bilo mi je lijepo. Došao sam kada su već, takoreći, ispali i ostavio sam ih u ligi. Bile su neke mućke u play-offu, ali sam dobio 5 partija da ostanu u play-offu.
Kojega biste svoga trenera istaknuli?
- Lucijan Valčić bio je vrlo sposoban trener. Prošao je školu Ace Nikolića, koji je bio najbolji trener Europe. A imao je i dobru momčad.
